Naše mame nas nisu vodile na tri aktivnosti sedmično. I ne sjećam se da su se zbog toga pravdale.
„Idi napolje i dođi kad se upale svjetla.“ To je bio cijeli vaspitni plan za popodne. A mi danas tražimo na internetu da li je u redu što je dijete gledalo crtani dvadeset minuta.
Brojke koje iznenade svaku majku
Istraživači sa Univerziteta Kalifornija u Irvineu analizirali su dnevnike vremena 122.271 roditelja iz 11 zapadnih zemalja, između 1965. i 2012. godine. Među zemljama su bile Slovenija, Italija, Španija, Njemačka i Velika Britanija.
Majke su 1965. godine brizi o djeci posvećivale u prosjeku 54 minute dnevno. Godine 2012. to je bilo 104 minute. Skoro duplo.
Očevi su išli sa 16 na 59 minuta. I to je napredak, samo što je početna tačka bila vrlo niska.
Jedini izuzetak među majkama bila je Francuska, gdje se vrijeme smanjilo. Autori to povezuju sa jačim javnim vrtićima i drugačijim shvatanjem koliko roditelj treba biti prisutan.
Dajemo više, a osjećamo se kao da dajemo manje
Sociologinja Sharon Hays je još 1996. godine opisala ideologiju koju je nazvala intenzivno majčinstvo. Po njoj je dobra majka ona koja je glavna odgovorna za dijete, koja mu posvećuje ogromno vrijeme, novac i emociju, i koja se pri tome vodi savjetima stručnjaka.
Problem ove ideje nije ljubav. Problem je što nema kraja. Uvijek postoji još jedna knjiga, još jedna aktivnost, još jedna majka na Instagramu koja pravi kolačiće u obliku dinosaurusa.
Kad je mjerilo beskonačno, krivica je zagarantovana. Možeš dati duplo više od svoje mame i i dalje se osjećati kao da si podbacila.
Da ne romantizujemo osamdesete
Naše mame nisu imale lakši život. Imale su veš na ruke, redove, posao i često muža koji nije ni pitao šta treba.
I nisu sve bile blizu svoje djece. Mnoge od nas su u tom slobodnom popodnevu bile i usamljene.
Poenta nije da je nekad bilo bolje. Poenta je da je tada dijete moglo biti samo, dosadno i neorganizovano, a majka nije morala zbog toga tražiti oprost.
Kako izgleda dovoljno
Dijete je sito, na toplom i sigurno.
Ima bar jednu odraslu osobu koja ga primijeti kad dođe iz škole.
Zna da se mama nekad naljuti i da se onda vrati.
Ima vremena da mu bude dosadno.
Sve preko toga je lijepo, ali nije mjera tvoje vrijednosti. O tome zašto popravak vrijedi više od savršenstva pisala sam u tekstu dovoljno dobra majka, a o umoru koji se nakupi od ovakvog tempa u tekstu umor koji ne prolazi.
Odakle ovo znam: Dotti Sani i Treas, Journal of Marriage and Family, 2016, sažetak UC Irvine. Hays, The Cultural Contradictions of Motherhood, Yale University Press, 1996.
Pusti dijete da mu bude dosadno. Izbaci jednu aktivnost. Mjeri se svojim djetetom, ne tuđim profilom.
Zbog čega se ti osjećaš krivom kao majka, a tvoja mama to nikad nije ni primijetila kao problem? 🤍