Sinoć je Bilino Polje ustalo.
U 62. minuti utakmice Bosne i Hercegovine i Švedske Edin Džeko je posljednji put kao reprezentativac izašao s terena. Saigrači su mu napravili špalir, tribine su skandirale njegovo ime, a oproštaj se nastavio i nakon utakmice. Završio je reprezentativnu karijeru kao čovjek koji je za Bosnu i Hercegovinu odigrao 153 utakmice i postigao 73 gola, kao najbolji strijelac i rekorder po broju nastupa u historiji reprezentacije.
Brojke su ogromne. Ali nisu razlog zbog kojeg je ovo ličniji tekst.
Džeku ćemo pamtiti po golovima, po onom izjednačenju protiv QPR-a prije Agüerovog gola za titulu Manchester Cityja, po Wolfsburgu, Romi, Interu, po Svjetskim prvenstvima, po kapitenskoj traci i po tome što je gotovo dvije decenije nosio dres zemlje iz koje je odavno mogao otići i zaboraviti kako izgleda sve ono što mi ovdje zovemo “naše prilike”.
Ali postoji još jedan dio njegove javne priče koji mi se čini važnim. Ne zato što treba romantizirati brak javnih ljudi. Ne poznajemo njihov privatni život, njihove svađe, njihove teške dane niti ono što se događa kada se kamere ugase. Ali neke javne činjenice ipak imaju simboličku težinu.
Edin Džeko je oženio Amru, ženu koja je prije njega već bila u braku i imala kćerku. Nije pravio od njene prošlosti fusnotu, problem koji treba objasniti niti prepreku njegovom muškom identitetu. Zajedno su kasnije izgradili veliku porodicu. Amra o Sofiji govori kao o dijelu iste porodice, uz Unu, Danija, Daliju i Hanu. I to je, na Balkanu, mnogo zanimljivije nego što bi trebalo biti.
Ne zato što muškarac zaslužuje medalju jer je volio ženu koja već ima dijete
Važno je ovo reći odmah.
Ne treba Edinu Džeki dodjeljivati orden zato što je prihvatio ženu s prošlošću. Žena nije manje vrijedna zato što je bila udana. Majka nije “teži paket”. Dijete iz prethodnog odnosa nije mrlja na biografiji. Odraslom muškarcu koji voli odraslu ženu ne treba aplauz zato što je shvatio nešto što bi trebalo biti elementarna emocionalna zrelost.
Ali problem je što na našem prostoru to još uvijek nije sasvim neutralno.
I dalje postoji ona rečenica: “Šta će mu žena s djetetom?” I dalje se razvedena žena posmatra kroz ideju da dolazi s “prtljagom”, dok se razveden muškarac češće tretira kao neko ko je samo imao život prije sadašnjeg života. I dalje postoje porodice koje će sinu objasniti da “može naći djevojku bez toga”, kao da bira nekorišten automobil, a ne osobu.
To nije svaki Balkanac. Nije ni svaka porodica. Ali dovoljno je prisutno da sve žene koje su se razvele, počele život ispočetka ili u novi odnos ušle kao majke vrlo dobro znaju o čemu govorim.
Zato Džekina priča ima još jedan sloj.
Muškarac koji ne mora smanjiti ženu da bi se osjećao velikim
Postoji tip muškosti koji se kod nas dugo prodavao kao snaga, a zapravo je često samo strah s boljim marketingom.
Muškarac mora biti prvi. Mora biti iskusniji. Mora biti onaj koji “vodi”. Žena treba imati manje seksualne prošlosti, manje bivših veza, manje profesionalnog uspjeha, manje javnosti, manje života prije njega. Ako je već bila udana, ako ima dijete, ako je samostalna, ako je već izgradila identitet, onda se to ponekad tretira kao prijetnja njegovom autoritetu.
To nije snaga. To je identitet koji preživljava samo dok su svi oko njega manji.
Zrela muškost izgleda drugačije. Ne pita: “Šta će ljudi reći ako ona već ima dijete?” Pita: “Volim li ovu osobu i mogu li graditi život s njom?” Ne pokušava izbrisati ono što je bilo prije njega. Ne takmiči se s prošlošću. Ne traži da bude jedini muškarac koji je ikada bio važan da bi se osjećao važnim sada.
Upravo tu mi je Džeko zanimljiv kao kulturna figura, ne samo kao sportista.
Jer sve što je javno radio u svojoj karijeri govori o čovjeku koji se nije morao stalno dokazivati bukom. Bio je dovoljno veliki na terenu da nije morao biti velik tako što će nekoga kod kuće učiniti manjim.
Porodica nije krvna lista prioriteta
Amra je prije Edina imala kćerku Sofiju. Danas, kada govori o njihovoj porodici, ne govori o “mojoj kćerki iz prvog braka” kao posebnoj administrativnoj kategoriji. Govori o Sofiji kao najstarijoj, o Uni, Daniju, Daliji i Hani, o kući punoj djece, obaveza i života. U jednom intervjuu opisala je Edina i sebe kao partnerstvo u kojem dijele obaveze i međusobno se podržavaju.
Ne znamo sve detalje njihove porodične dinamike i ne treba da ih znamo. Ali ono što vidimo dovoljno je da otvori važno pitanje: zašto uopšte još uvijek imamo potrebu da muškarcu koji uđe u život žene s djetetom unaprijed objasnimo koliko je “teško” prihvatiti tuđe dijete?
Dijete nije konkurencija. Nije podsjetnik na drugog muškarca. Nije test ega.
Ako voliš ženu koja je majka, njeno dijete nije dodatak ugovoru. To je dio njenog života. Kao što su njeni roditelji, njena karijera, njeni ožiljci, njene pobjede i sve ono što je postojalo prije tebe dio osobe koju tvrdiš da voliš.
Možda nam upravo zato trebaju javni primjeri muškaraca koji to ne dramatiziraju.
Najbolji muški uzor nije uvijek najglasniji
Mi često tražimo uzore u rečenicama. Ko je šta rekao o porodici, ženama, patriotizmu, vjeri, muškarcima, djeci. Ali život je dug i mnogo je teže odigrati vrijednosti nego ih izgovoriti.
Džeko je gotovo dvadeset godina igrao za Bosnu i Hercegovinu. Otišao je iz ove zemlje, postao svjetska zvijezda, osvajao lige, igrao finale Lige prvaka, zaradio novac koji većina ljudi ne može zamisliti, a ipak je reprezentativni dres opisao kao ljubav svog života. Pred posljednju utakmicu napisao je: “Još samo jednom! Za ljubav mog života.”
Na oproštaju mu je ustalo Bilino Polje. To se ne dogodi samo zato što je neko zabio mnogo golova. Dogodi se kada ljudi godinama u nekome vide nešto svoje.
Možda je upravo to najzanimljivije kod Džeke. Nikada nije morao glumiti “alfa muškarca” da bi ga cijela zemlja doživljavala kao muškarčinu.
Nije mu trebala predstava.
Na Balkanu nam ne treba više dominantnih muškaraca. Treba nam više sigurnih muškaraca.
Siguran muškarac nije onaj koji kontrolira ženu. Nije onaj koji određuje šta ona smije obući, s kim smije razgovarati, koliko prošlosti smije imati i koliko ambicije je još uvijek “ženstveno”.
Siguran muškarac može stati pored žene koja već ima svoj život i ne osjećati potrebu da ga prepiše na svoje ime.
Može voljeti dijete koje nije biološki njegovo bez opsesije krvnom linijom.
Može biti uspješan, a da partnericin uspjeh ne doživi kao poniženje.
Može biti kapiten, a da kod kuće ne mora biti komandant.
I možda je baš zato priča o Edinu Džeki veća od fudbala.
Ne zato što je savršen. Niko od nas ne zna kakav je svaki dan kao suprug, otac, prijatelj ili čovjek. Javne figure ne treba pretvarati u svece samo zato što ih volimo.
Ali arhetipi ne moraju biti savršeni ljudi. Oni su slike onoga što kao društvo odlučujemo cijeniti.
A meni se čini da je zdravo da dječaci koji su sinoć gledali Džeku ne zapamte samo kako se daje gol. Dobro je da vide i muškarca kojem nije trebao konzervativni katalog “idealne žene” da bi izgradio porodicu. Muškarca koji je mogao biti najveći bez potrebe da neko pored njega bude manji.
To je vrsta muškosti koju vrijedi ostaviti poslije sebe.
I možda je zato, kada je sinoć izašao s terena, cijela zemlja imala osjećaj da se ne oprašta samo od napadača.
Opraštala se od jedne slike muškarca kakvog bismo voljeli češće viđati.
Izvori: UEFA, oproštaj Edina Džeke od reprezentacije; Reprezentacija.ba, oproštaj na Bilinom Polju; Azra, porodica Džeko; Bonjour.ba, intervju s Amrom Džeko o porodici; Inter, pregled Džekine karijere.
Featured fotografija: Getty Images · Izvor: UEFA.com.