Jedan od najtežih trenutaka roditeljstva je kada shvatiš da dijete koje si do jučer mogla zaštititi tako što ćeš odlučiti umjesto njega više ne reaguje na isti način.
Tinejdžer želi privatnost, slobodu, društvo, rizik i pravo da pogriješi. Roditelj želi sigurnost.
Tu se vrlo lako sklizne u dvije krajnosti: potpunu kontrolu ili potpuno odustajanje.
Kontrola nije isto što i struktura
Kontrola pokušava spriječiti svaku grešku. Struktura unaprijed definiše šta je prihvatljivo, šta nije i šta se dešava kada se pravilo prekrši.
Tinejdžeru možda neće biti drago zbog pravila, ali mu i dalje treba predvidljiv sistem. Vrijeme povratka kući, odgovornost prema školi, granice oko novca, interneta i izlazaka ne prestaju biti važne zato što ih dijete osporava.
Posljedica treba biti povezana s ponašanjem
Ako je problem telefon, posljedica ima smisla biti vezana za telefon. Ako je problem kršenje dogovora o izlasku, posljedica treba biti vezana za sljedeći izlazak. Kada kazna postane nasumična i prevelika, dijete više razmišlja o nepravdi nego o svom postupku.
Cilj nije pobijediti u sukobu. Cilj je naučiti ga da sloboda dolazi zajedno s odgovornošću.
Odnos je kanal kroz koji pravila uopšte mogu djelovati
Tinejdžer koji zna da ga roditelj vidi samo kada pogriješi vrlo brzo prestane pričati. Zato disciplina i odnos moraju postojati zajedno.
Možeš biti ljuta i ostati dostupna. Možeš reći ovo nije prihvatljivo i istovremeno pitati šta se dešava. Možeš postaviti posljedicu bez ponižavanja.
U tim godinama više ne odgajamo dijete tako što ga držimo pod staklenim zvonom. Odgajamo ga za život u kojem će uskoro mnogo odluka donositi bez nas.
Zato je možda najbolja promjena manje kontrole nad svakim detaljem, ali više jasnoće oko vrijednosti, pravila i odgovornosti.