Uporedila si svoj život sa tuđim i izgubila
Otvoriš telefon na pet minuta i izađeš uvjerena da si jedina koja još nešto traži. Njoj se kuća plaća. Njemu se firma otvorila. Ona putuje treći put ove godine. A ti stojiš u istoj kuhinji u kojoj stojiš već deset godina i pitaš se šta je to što nisi uradila na vrijeme.
Problem nije što oni imaju više. Problem je što ti mjeriš vlastiti život prema tuđem izlogu, a izlog nikad ne pokazuje račune, terapiju ni noći kad nisu znali hoće li izdržati.
Kasniš prema kome?
Kad kažeš da kasniš, uvijek postoji nevidljivi raspored prema kojem se poredis. Do trideset pete brak. Do četrdesete stan. Do neke godine karijera koja se sama vodi. Taj raspored nije napravila ti. Napravila ga je okolina, škola, majka, društvena mreža, neko tuđe iskustvo koje si uzela kao mjeru.
Kad jednom pitaš sebe ko je taj raspored postavio, primijetiš da nemaš dobar odgovor. Nemaš, jer ga nisi ti pisala.
Poređenje uvijek bira najbolju verziju drugih
Ne poredis se sa tuđim jutrom u kojem plaču zbog kredita. Poredis se sa fotografijom na kojoj se smiju na plaži. Ne vidiš tuđi razvod, tuđi strah, tuđe noći bez sna. Vidiš samo ono što je izabrano da se pokaže.
Zato poređenje uvijek gubi. Ne poredis dvije stvarnosti. Poredis svoju stvarnost sa tuđom izložbom.
Šta ako kašnjenje ne postoji
Možda nisi zakasnila nigdje. Možda si tačno tamo gdje treba da bude neko sa tvojim izborima, tvojim gubicima i tvojim godinama koje su ti trebale da naučiš ono što sad znaš.
Neko je u tridesetoj imao dijete. Ti si u tridesetoj naučila da prepoznaš kad te neko koristi. To nije manje. Samo je drugačije.
Starija sestra bi ti rekla
Nema općeg voznog reda za život. Ima samo tvoj, i on je već u pokretu, čak i kad izgleda da stoji.
Za kraj
Ako si se prepoznala u ovom tekstu, sačuvaj ga za dan kad ti opet dođe da se pitaš jesi li zakasnila sa sopstvenim životom. Kasne tridesete nisu kraj ničega. One su prvi put da živiš život koji je zaista tvoj, a ne onaj koji se od tebe očekivao.
