Prijateljica mi je nedavno rekla nešto što sam i sama godinama osjećala, a nikad glasno izgovorila. “On je stvarno dobar prema meni, i zato mi je pomalo dosadno.” Zvuči apsurdno kad to čuješ naglas, zar ne? Neko je pažljiv, dosljedan, ne igra igrice, javlja se kad kaže da hoće, i naš prvi instinkt je da posumnjamo, ne da se opustimo.

To nema veze sa tim čovjekom. Ima veze sa onim na šta te je tvoj nervni sistem navikao. Ako si godinama bila u vezama gdje je ljubav dolazila u talasima, danas pažnja, sutra hladnoća, danas komplimenti, sutra ćutanje, tijelo ti je naučilo da poistovjeti tu nepredvidljivost sa strašću. Mir ti onda djeluje kao odsustvo osjećaja, umjesto kao ono što zapravo jeste, prisustvo sigurnosti.

Sjećam se kako sam, u jednoj od prvih zdravih veza koje sam imala, doslovno tražila problem koji ne postoji. Analizirala sam svaku njegovu poruku tražeći skriveno značenje, iako ga nije bilo. Čekala sam da se “otkrije njegovo pravo lice”, jer sam iz iskustva znala da se to prije ili kasnije desi. Nije se desilo. On je jednostavno bio onakav kakav je rekao da jeste, a ja nisam znala šta da radim sa tolikom dosljednošću.

Ako prolaziš kroz nešto slično, evo šta mi je pomoglo da razlikujem dosadu od nesigurnosti. Dosada je kad zaista nema veze, kad nema razgovora, rasta, zajedničkih planova, kad se dvoje ljudi samo naviknu jedno na drugo iz inercije. Ono što sam ja osjećala nije bila dosada, nego apstinencijalna kriza od drame na koju sam navikla. Mir mi je bio stran, ne loš, samo stran, kao jezik koji tek učiš.

Trebalo mi je mjesecima da naučim da razlikujem “ovo mi je dosadno” od “ovo mi je nepoznato, pa mi tijelo šalje lažni alarm.” Ako ti se sad dešava nešto slično, ne moraš odmah da vjeruješ svakom nemiru koji osjetiš u trbuhu. Ponekad taj nemir nije upozorenje. Ponekad je samo tijelo koje se navikava na to da konačno može da se opusti.