S prijateljima i partnerima je lakše postaviti granicu nego s porodicom, iz jednog jednostavnog razloga. Porodica ima cijelu istoriju s tobom, sjeća se verzije tebe koja je imala pet godina i slušala bez pitanja, i ta verzija se ne briše lako iz njihove glave samo zato što si sad odrasla žena sa sopstvenim mišljenjem.
Kad kažeš ne mami ili tati, ili svekrvi, često ne dobiješ poštovanje granice, dobiješ pregovaranje. “Pa samo ovaj put.” “Šta će reći rodbina.” “Mi smo uvijek tako radili.” Ovo nije nepoznavanje tvoje granice. Ovo je nada da će, ako te pritisnu dovoljno dugo, granica popustiti kao što je popuštala ranije.
Meni je pomoglo da prihvatim jednu stvar koja u početku djeluje tužno, a poslije djeluje kao oslobođenje. Ne moraš da ubijediš porodicu da je tvoja granica opravdana. Ne moraš da dobiješ njihovo odobrenje da bi imala pravo na nju. Možeš imati granicu koju oni smatraju čudnom, preosjetljivom, ili “onim što si pokupila od tih psihologa na internetu”, i ona je i dalje valjana.
Ono što stvarno pomaže je ponavljanje bez proširivanja. Kad ti mama kaže “pa samo ovaj put”, ne moraš pisati esej zašto ne možeš. Dovoljno je: “Razumijem da ti je važno, ne mogu ovaj put.” Ako nastavi da pritiska, ponoviš istu rečenicu, možda malo kraću. Ljudi koji pregovaraju traže novu informaciju da bi te ubijedili. Ako im ne daš novu informaciju, nemaju s čim da rade.
Postoji i onaj strah koji nosi svaka žena koju poznajem, da će je granica prema porodici učiniti lošom ćerkom, lošom sestrom, lošom snajkom. Meni je trebalo dugo da shvatim da ljubav prema porodici i granica prema porodici nisu suprotnosti. Možeš voljeti svoju majku i i dalje ne ići na svaki ručak. Možeš poštovati svekrvu i i dalje ne odgovarati na poruke poslije deset uveče.
Ako ti porodica i poslije svega nastavlja da gazi preko svakog ne, to ti ne govori da tvoja granica nije bila u pravu. Govori ti nešto o njima, o tome kako su naučili da funkcionišu s tobom, i to je teško priznati, ali je istina koju ne treba nositi kao sopstveni neuspjeh.