Prije nekoliko godina sam imala šeficu koja je slala poruke u nedjelju u devet uveče, “samo da pitam”, i ja sam odgovarala u sekundi, svaki put, jer sam se plašila da će me smatrati nezainteresovanom ako ne odgovorim odmah. Poslije godinu dana takvog rada, bila sam iscijeđena kao krpa, i to je bio trenutak kad sam prvi put shvatila da granice na poslu nisu luksuz za ljude koji “manje mare”, nego uslov da uopšte dobro radiš svoj posao.
Posao voli da ti kaže da je hitnost univerzalna, da je sve odmah, da tvoje vrijeme poslije radnog vremena nekako i dalje pripada firmi ako firma to zatraži. Nije. Rok koji je nekom drugom ispao zbog loše organizacije nije automatski tvoj hitni slučaj.
Jedna stvar koju sam počela raditi, i koja mi je promijenila cijeli odnos s poslom, je da odgovorim na poruku poslije radnog vremena tek sljedećeg jutra, čak i kad sam je pročitala odmah. Ne iz osvete, nego zato što odgovor u devet uveče uči ljude da mogu očekivati odgovor u devet uveče. Odgovor sljedećeg jutra uči ih nešto drugo.
Isto vrijedi za “samo ovo brzo uradi, neće ti trebati ni pet minuta”. Skoro nikad ne traje pet minuta. Kad me sad neko pita da uskočim u nešto van mog opisa posla, pitam konkretno, “kad ti to treba i koliko dugo procjenjuješ da će trajati”, umjesto da automatski kažem može. Ta pitanja nisu drskost. To je informacija koja ti treba da procijeniš da li stvarno možeš.
Ono što mi je najteže palo da prihvatim je da odbijanje da preuzmem tuđi rok ne pravi od mene lošeg kolegu. Pravi od mene osobu koja poštuje sopstveni kapacitet, što onda znači da mogu da isporučim kvalitetno ono za šta sam se stvarno obavezala, umjesto da radim deset stvari napola.
Ako ti sad zvuči nemoguće da postaviš ovakvu granicu na svom poslu, ne moraš da počneš od velikih stvari. Počni od jedne poruke koju ne odgovoriš odmah. Vidi kako se osjećaš. Vidi da li se svijet stvarno sruši. Kod mene nije.