Ovo je možda najčešće pitanje koje dobijam, i imam osjećaj da ću na njega odgovarati cijeli život jer se sama i dalje hvatam u tome. Nekome uradiš nešto loše, TEBI, i ti prva pomisliš, šta sam ja učinila da to zaslužim. Ne on. Ti.
Nema tu ničeg čudnog u tebi, samo da to kažem odmah. Ovo je jedan od najstarijih trikova koje ljudski mozak igra sa nama, jer je lakše nositi krivicu nego bespomoćnost. Ako je nešto tvoja krivica, znači da imaš kontrolu, da si mogla drugačije da postupiš, da se to neće ponoviti ako sljedeći put budeš pažljivija. Ako je nečija tuđa odluka koja nema veze s tobom, onda nemaš kontrolu nad tim, i to je mnogo strašnije za primiti.
Sjećam se kad me je jedan momak ostavio nasred razgovora u kafiću, samo ustao i otišao, i ja sam sjedila i u glavi vrtjela film unazad tražeći šta sam pogrešno rekla. Trebalo mi je dvije nedjelje da shvatim da čovjek koji ustane i ode nasred rečenice nema problem sa mojim rečenicama. Ima problem sa tim kako se nosi sa neugodnošću, i to nije nešto što sam ja mogla popraviti biranjem boljih riječi.
Postoji i onaj dio gdje te odgojili da vjeruješ da su tuđe reakcije tvoja odgovornost. Ako je mama bila tužna, bila si nervozna cijeli dan dok je ne oraspoložiš. Ako je tata bio ljut, tražila si u sebi šta si loše uradila. Naučila si da su tuđi osjećaji tvoj posao, a onda kad odrasteš i neko ti naudi, prirodno ti je da odmah preuzmeš odgovornost za to kako se on ili ona osjeća, umjesto da gledaš šta je tebi urađeno.
Ono što meni pomaže, ne kao čarobna formula nego kao mali test, je da postavim jedno pitanje: da li bih ovo isto rekla najboljoj drugarici da joj se desilo? Kad mi prijateljica kaže da ju je partner prevario, nikad mi ne padne na pamet da pitam šta je ona loše uradila. Odmah znam da to nije njena krivica. A onda kad se to desi meni, prvi refleks je da tražim šta sam ja pokvarila. Taj dvostruki standard je dokaz da nešto ne valja u tom mom razmišljanju, a ne u meni kao osobi.
Sljedeći put kad osjetiš krivicu poslije nečega što ti je neko uradio, probaj samo da izgovoriš rečenicu naglas, kao da je pričaš drugarici: “On je uradio to i to, meni.” Bez opravdanja, bez konteksta zašto je on to morao. Vidi kako ti zvuči kad je čuješ bez uljepšavanja.