Jedna od stvari koje mi je najteže bilo priznati poslije prekida sa najgorim partnerom kog sam imala, jeste da mi je nedostajao. Ne dio mene koji je patio zbog njega. Njegov glas. Njegov smijeh. Način na koji je pravio kafu ujutru. I onda bih se osjetila glupo, kao da postoji nešto pokvareno u meni što nedostaje čovjek koji mi je nanio toliko štete.
Nema ništa pokvareno u tome. Mozak ne nedostaje samo ljude koji su nam radili dobro. Mozak nedostaje navike, rutine, poznato, čak i kad je to poznato bilo bolno. Kad si dugo bila sa nekim, tvoj nervni sistem se navikao na njegovu prisutnost kao na obrazac, i taj obrazac ne nestane preko noći samo zato što je bio štetan.
Ima još jedan sloj u ovome, koji zvuči neprijatno da izgovorim, ali ga izgovaram jer znam da nisam jedina koja ga osjeti. Nekad ti ne nedostaje sama osoba, nedostaje ti verzija te osobe koju si se nadala da ćeš dobiti. Onaj prvi mjesec, prije nego što se maska spusti. Taj čovjek na neki način nikad nije postojao dovoljno dugo da ga stvarno izgubiš, izgubila si nadu da će se ponovo pojaviti.
Ono što meni pomaže kad me uhvati čežnja za nekim ko mi je naudio, jeste da napravim kratku listu, iskreno, oba stuba. Šta mi nedostaje, i šta sam stvarno osjećala kad sam bila s njim, ne u prvi mjesec, nego u posljednji. Kad stavim to dvoje jedno pored drugog, nostalgija izgubi malo od svog blijeska, jer se sjetim onog stezanja u stomaku svaki put kad mu telefon zazvoni.
Ne pokušavam da te ubijedim da čežnja treba nestati brzo, ili da bi trebalo da je se stidiš. Samo ti kažem da čežnja za nečim što ti je naudilo ne znači da griješiš, ne znači da bi se trebala vratiti, i ne znači da nešto nije u redu s tobom. Znači samo da si čovjek koji je bio navikao na nekoga, i navika ima svoje vrijeme da se raspadne.