Tvoje dijete ne treba savršenu majku.
Znam da ti ovo niko nije rekao u porodilištu. Rekli su ti šta smiješ jesti, kako držati bebu i koliko mililitara. Niko ti nije rekao šta raditi onu večer kad vikneš na dijete koje ne želi obući pidžamu.
Pedijatar koji je branio obične majke
Britanski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott sredinom prošlog vijeka uveo je izraz dovoljno dobra majka.
Njegova ideja je bila jednostavna i hrabra za to vrijeme. Beba u početku treba majku koja se skoro potpuno prilagođava. Ali kako dijete raste, zdravo je da majka ponekad ne stigne, ne pogodi, ne ispuni odmah. Kroz te male neuspjehe dijete uči da svijet nije savršen, i da to može podnijeti.
Dakle, tvoje greške nisu samo oprostive. Dio njih je potreban.
Eksperiment sa ukočenim licem
Psiholog Edward Tronick je sedamdesetih snimao majke i bebe. U jednom dijelu eksperimenta majka bi na kratko prestala reagovati i samo gledala bebu ukočenog lica.
Beba bi se prvo trudila. Smiješila se, pokazivala, glasala. Kad ne bi dobila odgovor, povlačila se, prvo tijelom, a onda i emocijom.
Ali ono što se rjeđe prepričava je nastavak. Kad bi se majka vratila, beba bi se relativno brzo opet povezala. Tronick je kasnije opisivao da je svakodnevna komunikacija majke i djeteta puna neusklađenih trenutaka, i da je upravo njihovo popravljanje ono što dijete uči kako se odnosi održavaju.
Nije problem pogriješiti. Problem je ne vratiti se.
Popravak u tri koraka
Prvo se smiri ti. Popravak koji počne dok si još ljuta obično završi novom svađom.
Onda priznaj bez „ali“. „Izvini što sam vikala.“ Tačka. Ne „izvini, ali da si se obukao kad sam rekla“.
Na kraju vrati odgovornost tamo gdje pripada. „Nije tvoja krivica što sam se naljutila. Bila sam umorna, i to je moj posao da riješim.“
Dijete iz ovoga nauči tri stvari. Da ljubav preživi svađu. Da odrasli priznaju greške. I da nije ono odgovorno za raspoloženje odraslih.
Šta popravak nije
Popravak nije kupiti igračku da bi se ublažila krivica.
Nije ni plakati pred djetetom dok ono tebe ne počne tješiti. Tada se uloge okrenu, a dijete nosi tvoj osjećaj.
I nije dozvola da se ista stvar ponavlja svaki dan. Ako vikanje postane svakodnevica, to je znak da je tebi potrebna pomoć i odmor, a ne još jedno izvinjenje. O tome više u tekstu ljuta majka nije loša majka.
Ako te zanima kako riječi odraslih oblikuju dijete, pročitaj i zašto djetetu ne treba zodijačka etiketa.
Odakle ovo znam: o Winnicottovom konceptu u pregledu Good enough parent. O eksperimentu sa ukočenim licem: Edward Tronick i Tronick i Gianino, Interactive mismatch and repair.
Pogriješi. Smiri se. Vrati se i reci izvini bez „ali“.
Da li ti je iko od odraslih, dok si bila dijete, ikad rekao „izvini, moja greška“, i kako bi ti danas bilo da jeste? 🤍