Dijete ne zna u kojem je znaku. Zna samo ono što mu mi kažemo.
Na igralištu, na rođendanu, kod bake za stolom. „Ovan je, zato je tvrdoglav.“ „Ribe, stalno negdje u oblacima.“ „E ova će ti biti Lavica, sve će morati biti po njenom.“
Kažemo to u šali. I ja sam se tako šalila. Ali dijete šalu ne čuje kao šalu. Čuje je kao informaciju o sebi.
Šta znamo o očekivanjima odraslih
Psiholozi Robert Rosenthal i Lenore Jacobson su 1968. godine rekli učiteljima da će određena djeca u toku godine naglo napredovati. Ta djeca su zapravo bila izabrana nasumično.
Na kraju godine dio te djece, posebno mlađe, zaista je pokazao veći napredak. Ova pojava je nazvana Pigmalion efekat.
Pošteno je reći da su kasnija istraživanja pokazala da je efekat stvaran, ali manji nego što se prvo mislilo. Očekivanja odraslih ne prave od djeteta nešto što nije. Ali mijenjaju kako ga gledamo, kako mu odgovaramo i šta mu dopuštamo.
A horoskop je gotov paket očekivanja, isporučen prije nego što je dijete prohodalo.
Kako etiketa radi u običnom danu
Kad vjeruješ da je dijete „tvrdoglav Ovan“, njegovo „neću“ više ne pitaš zašto. Možda je gladno. Možda se boji. Možda mu je pantalona tijesna. Ali ti već znaš odgovor, pa ne slušaš.
Kad vjeruješ da je „osjetljiva Ribica“, brže je spasavaš. Pa ona rjeđe nauči da može sama.
A dijete koje dovoljno puta čuje ko je, jednog dana to i kaže za sebe. „Ja sam takav, ja sam Ovan.“ I tu više nije šala. Tu je izgovor koji će nositi u prvu vezu i na prvi posao.
Ovaj dio je popularna psihologija i moje iskustvo gledanja djece i odraslih, ne rezultat jedne studije. Ali mislim da ga svaka majka prepozna.
Opiši ponašanje, a ne dijete
Evo razmjene koja traje dvije sekunde.
Umjesto „Tvrdoglav si ko pravi Ovan“, reci „Jako želiš da bude po tvom. Hajde da vidimo kako može i po tvom i po mom.“
Umjesto „Ribe, uvijek u oblacima“, reci „Zamišljena si. O čemu razmišljaš?“
Umjesto „Lavica, mora biti glavna“, reci „Voliš voditi igru. Da li danas može neko drugi?“
Ponašanje se mijenja. Identitet se brani. Zato dijete lakše promijeni nešto što radi nego nešto što „jeste“.
A šta ako baka baš voli horoskop?
Ne moraš praviti scenu za nedjeljnim ručkom.
Dovoljno je kad dijete čuje, da mirno dodaš: „Nije on takav zbog znaka. Danas je umoran.“ Dijete zapamti tvoju rečenicu, jer si ti ta kojoj vjeruje.
O tome kako djeci dajemo jezik za granice i osjećaje pisala sam u tekstu šta učim svoje dijete o granicama.
Odakle ovo znam: Rosenthal i Jacobson, Pygmalion in the Classroom, 1968, i pregled kasnijih istraživanja o Pigmalion efektu.
Opiši ponašanje. Pitaj zašto prije nego odgovoriš. Ostavi djetetu prostor da bude i nešto što još nisi vidjela.
Koju si etiketu ti nosila od djetinjstva, i koliko ti je godina trebalo da shvatiš da nije istina? 🤍