Spavaš osam sati i probudiš se iscijeđena
Nije to onaj umor koji prođe nakon jedne dobre noći. Ustaneš i osjećaš se kao da si opet legla petnaest minuta prije alarma. Piješ kafu iz navike, ne zato što misliš da će pomoći.
To nije lijenost, i nije izmišljeno. To je tijelo koje ti govori da nešto duže vrijeme nije u redu, a ti to i dalje guraš pod tepih.
Fizički umor i emocionalni umor liče, ali nisu isti
Fizički umor popravi san i odmor. Emocionalni umor ostane i kad spavaš deset sati, jer ne dolazi od nedostatka sna, dolazi od nedostatka predaha od odgovornosti koje nikad ne prestaju.
Kad brkaš jedno sa drugim, tražiš rješenje na pogrešnom mjestu, i čudiš se zašto ništa ne pomaže.
Nisi mašina koja radi bez servisa
Godinama funkcionišeš kao da ćeš vječno ići istim tempom. Posao, kuća, djeca, partner, roditelji, sve to istovremeno, bez pauze koja stvarno predstavlja pauzu. Tijelo na kraju podnese račun, i taj račun se zove hronični umor.
Odmor nije nagrada koju zaslužuješ tek kad sve završiš
Čekaš da ‘stigneš’ sve obaveze da bi se odmorila, ali taj trenutak nikad ne dolazi, jer obaveze se stalno obnavljaju. Odmor mora ući u raspored kao stavka, ne kao ono što ostane kad sve drugo bude gotovo.
Starija sestra bi ti rekla
Umor koji ne prolazi nije znak da si slaba. Znak je da si predugo radila posao za dvoje, sama.
Za kraj
Ako si se prepoznala u ovom tekstu, sačuvaj ga za dan kad ti opet dođe da se pitaš jesi li zakasnila sa sopstvenim životom. Kasne tridesete nisu kraj ničega. One su prvi put da živiš život koji je zaista tvoj, a ne onaj koji se od tebe očekivao.
