Kad sam izašla iz svoje najgore veze, nije mi nedostajala hrabrost, iskreno. Znala sam šta treba da uradim. Nedostajalo mi je povjerenje u sopstvenu procjenu, jer sam se mjesecima pitala “da li ja ovo stvarno osjećam ovako, ili preuveličavam” prije nego što bih uopšte dozvolila sebi da nešto osjetim do kraja. To nije slabost, koliko god mi je tako izgledalo tada. To je samo posljedica toga što je neko dugo tretirao moju percepciju kao nešto pogrešno, i ja sam mu na kraju povjerovala.

Da se ne lažemo, prvih mjesec dana sam uglavnom samo plakala i jela isto tri stvari u kolo, i to je isto bio napredak, samo to tad nisam znala. Prvi pravi korak stvarno nije neka velika stvar sa plakata “zavoli samu sebe”. Kod mene je bilo mnogo dosadnije od toga. Svako veče, tri pitanja, list papira, tri minuta, ništa više. Pazi sad ovo, čini se sitno ali RADI: šta sam danas osjetila a nisam sebi dala da to glasno priznam. U kom trenutku sam danas, makar u sitnici, povjerovala sebi, odbila poziv na koji nisam imala volju, recimo, to se računa. I šta bih rekla drugarici da mi je ona ispričala baš ovaj dan, jer taj odgovor koji bih njoj dala bez razmišljanja, taj isti dugujem i sebi.

Nije to kod mene ubrzalo ništa, i vjerovatno neće ni kod tebe. Ništa ne ubrzava ovaj proces, koliko god bismo htjele. Ali poslije nekog vremena primijetiš da si počela da vjeruješ sebi malo brže nego prije. Ne zato što se nešto dramatično desilo. Nego zato što si to ponavljala dovoljno puta. Jesi li spremna da probaš, makar večeras?