Majka jednog budućeg umjetnika, nadam se…

Prije nekoliko dana vodila sam jednu od onih žustrih tinejdžerskih rasprava koje počnu oko potpuno nebitne stvari, a završe tako što se zapitaš gdje si pogriješio kao roditelj, gdje je dijete izgubilo strpljenje i kako smo, pobogu, od toga došli do pitanja životne karijere.

U jednom trenutku mi je rekao:

„Ja samo želim da imam karijeru kao automehaničar.“

Pitala sam ga zašto.

Odgovor je bio toliko jednostavan da me gotovo razoružao:

„Zato što automehaničar zarađuje.“

I tu sam shvatila koliko se svijet promijenio.

Jer ja, kada razmišljam o njegovoj budućnosti, potajno zamišljam nešto sasvim drugo.

Zamišljam da jednog dana pronađe nešto što ga toliko zanima da zaboravi na vrijeme. Ne mora to nužno biti umjetnost, ali u svojoj majčinskoj mašti često ga vidim kao nekoga ko stvara. Muziku. Fotografiju. Film. Možda nešto što danas još ne postoji.

Zato kažem „budući umjetnik, nadam se“.

Ne zato što mislim da je umjetnost bolji izbor od automehaničarskog zanata. Naprotiv, potpuno razumijem njegovu logiku. Automehaničar radi nešto konkretno, potrebno i mjerljivo. Ljudi mu dovedu pokvaren automobil, on ga popravi i za taj rad dobije novac.

To je prilično jasna jednačina.

Umjetnost nema tako jasnu jednačinu.

I možda je upravo zato danas toliko važno da razgovaramo o njenoj vrijednosti.

Jer šta ćemo učiti svoju djecu kada ih život bude pitao čime žele da se bave?

Hoćemo li im reći da biraju ono što vole?

Ili ono od čega mogu dobro živjeti?

A šta ako se te dvije stvari ne poklope?

Postoje zanimanja od kojih društvo očekuje neposrednu korist. Ljekar liječi. Učitelj podučava. Inženjer gradi. Poljoprivrednik proizvodi hranu.

A onda postoje ljudi čiji rad ne možemo uvijek pretvoriti u tako jednostavnu računicu.

Umjetnici.

Njihov posao često ne proizvodi nešto što nam je neophodno da bismo preživjeli sutra. Ali proizvodi nešto bez čega kao društvo ne možemo dugo preživjeti, a to je smisao.

Narod se ne čuva samo zakonima, ekonomijom i granicama. Čuva se jezikom, pričama, pjesmama, slikama, filmovima, knjigama, arhitekturom, običajima i svim onim što jednom vremenu daje lice.

Umjetnik je, na neki način, čuvar kolektivnog sjećanja.

Kada jednog dana prođu političari, institucije i dnevne vijesti, ostat će pjesma. Ostat će slika. Ostat će knjiga. Ostat će film. Ostat će melodija koju je neko napisao jer je osjećao nešto što nije znao drugačije objasniti.

Zato umjetnost nije ukras civilizacije.

Ona je jedan od njenih dokaza.

Društvo ne treba samo koristiti umjetnike, nego ih i podržavati

Postoji nešto pomalo nepravedno u ideji da svaka vrijedna stvar mora biti profitabilna.

Ne mora.

Ne očekujemo od roditelja da svoju ljubav prema djetetu opravdava ekonomskim rezultatom. Ne očekujemo od prijateljstva da donosi prihod. Ne mjerimo vrijednost jezika njegovom sposobnošću da generiše novac.

Pa zašto onda od umjetnosti tražimo da neprestano dokazuje svoju ekonomsku opravdanost?

Umjetnik daje društvu nešto što društvo često počne cijeniti tek onda kada toga više nema.

Zato bi država, institucije, kompanije i građani trebali razumjeti da podrška umjetnosti nije milostinja.

To je ulaganje u vlastiti kulturni kapital.

Ako umjetnik godinama stvara nešto što oplemenjuje ljude, otvara pitanja, čuva jezik, dokumentuje vrijeme ili jednostavno nekome daje osjećaj da nije sam, onda društvo već ubire plodove tog rada.

Možda samo nije naučilo da prepozna žetvu.

A onda je došao AI

I tu dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa.

Umjetna inteligencija može napraviti sliku bez slikara. Može napisati pjesmu bez pjesnika. Može komponovati muziku bez kompozitora. Može napisati priču bez pisca.

I zbog toga se mnogi pitaju:

Ako mašina može napraviti nešto što izgleda kao umjetnost, šta onda ostaje umjetniku?

Mislim da je odgovor upravo ono što AI ne može tako lako zamijeniti.

Namjera.

Iskustvo.

Život.

Ljudska kontradikcija.

Sjećanje.

Strah.

Ljubav.

Gubitak.

Umjetnost nije samo konačni proizvod. Umjetnost je trag čovjeka koji je taj proizvod napravio.

Kada gledamo sliku Van Gogha, nije nam važna samo kombinacija boja. Važan nam je čovjek koji je živio, patio, osjećao i gledao svijet na svoj način.

Kada čitamo roman, ne tražimo samo dobro složene rečenice. Tražimo nečiji pogled na ljudsko postojanje.

Kada slušamo pjesmu koja nas pogodi, nije presudno samo koliko je tehnički savršena. Presudno je što u njoj prepoznajemo dio sebe.

AI može imitirati rezultat.

Ali ljudsko iskustvo koje je umjetnosti dalo razlog da nastane, to je nešto drugo.

Možda će AI umjetnost učiniti vrijednijom

Zato ne mislim da će AI nužno obezvrijediti umjetnost.

Mislim da će je, paradoksalno, učiniti još vrijednijom.

Kada postane moguće proizvesti beskonačnu količinu lijepih slika, muzike i tekstova gotovo bez ikakvog troška, ljepota sama po sebi više neće biti dovoljna.

Postat će rijetkost ono što je autentično.

Počet ćemo pitati:

Ko je ovo napravio?

Zašto?

Šta je želio reći?

Šta je proživio?

Zašto je baš ovo izabrao?

I možda ćemo se ponovo zaljubiti u nesavršenost.

U potez ruke koji nije savršen.

U glas koji nije tehnički besprijekoran.

U rečenicu koja nije algoritamski optimizovana.

U pjesmu koja ima neku malu pukotinu, ali kroz nju ulazi čovjek.

Jer kada sve možemo napraviti savršeno, nesavršenost postaje dokaz ljudskog prisustva.

Umjetnost će možda postati manje industrija, a više svjedočanstvo

AI će vjerovatno promijeniti način na koji stvaramo.

I treba.

Umjetnici ne moraju odbaciti tehnologiju da bi sačuvali umjetnost. Kao što fotografija nije uništila slikarstvo, niti je digitalna kamera uništila fotografiju, tako ni AI ne mora uništiti kreativnost.

Ali može promijeniti ono što od nje očekujemo.

Možda ćemo u budućnosti manje plaćati samu sposobnost da nešto bude proizvedeno, a više ideju, autorski glas, iskustvo, perspektivu i hrabrost da se kaže nešto što niko drugi nije rekao.

Jer problem nikada nije bio u tome što možemo napraviti sliku.

Problem je u tome imamo li šta reći.

Zato umjetnike trebamo čuvati

Narod koji ne ulaže u umjetnike možda neće odmah osjetiti posljedice.

Ali s vremenom počinje ličiti na društvo koje proizvodi mnogo toga, a ne govori ništa o sebi.

Možemo imati bogatu ekonomiju i siromašnu kulturu.

Možemo imati savršene tehnologije i prazne priče.

Možemo imati beskonačno sadržaja, a sve manje stvari koje zaista nešto znače.

Zato umjetnicima ne trebamo uvijek postavljati pitanje:

“Koliko si zaradio?”

Ponekad ih trebamo pitati:

“Šta si ostavio iza sebe?”

Jer možda je upravo to njihova najveća vrijednost.

Umjetnik ne mora uvijek biti profitabilan da bi bio koristan društvu.

Neke stvari postoje da bi hranile tijelo.

Neke da bi hranile ekonomiju.

A neke da bi hranile duh.

Umjetnost pripada ovoj posljednjoj kategoriji.

I možda će u vremenu kada mašine mogu proizvesti gotovo sve, najveći luksuz postati upravo ono što mašina ne može živjeti umjesto nas:

nečiji stvarni život pretočen u djelo.

Zato ne mislim da će AI ubiti umjetnost.

Mislim da će nas natjerati da konačno odgovorimo na pitanje šta umjetnost zapravo jeste.

A kada sve što je moguće proizvesti postane jeftino i dostupno, ono što je nastalo iz stvarnog ljudskog iskustva moglo bi postati dragocjenije nego ikada.