O onom čudnom osjećaju koji se pojavi kada gledamo drugu ženu kako dobija ono što i same želimo

Iako u svojim „pismima“ često pišem o narcističkom zlostavljanju, manipulaciji i odnosima u kojima smo izgubile sebe pokušavajući razumjeti nekoga drugog, danas želim razgovarati o nečemu sasvim drugačijem.

O jednoj objavi.

Tačnije, o jednoj plaćenoj objavi na mom profilu.

Urađena je zaista dobro. Kreativno, estetski, prirodno. Sve ono što kao kreator želiš kada radiš komercijalni sadržaj.

I onda se desilo nešto zanimljivo.

Prošla je lošije od gotovo svih drugih objava koje imam.

I dok sam gledala brojke, uhvatila sam sebe kako razmišljam o nečemu što već dugo primjećujem, ali o čemu rijetko govorimo naglas.

Da li nam je ponekad teže podržati ženu kada vidimo da joj dobro ide?

Ne želim odmah reći da je odgovor „da“.

Jer mislim da bi bilo previše jednostavno.

I pomalo nepravedno.

Jer nije svaka žena koja nije lajkovala moju objavu zavidna. Nije svaka žena koja nije kupila proizvod koji sam preporučila ljubomorna. Nije svaka tišina znak loše namjere.

Algoritam je algoritam.

Ljudi imaju svoje živote.

Možda ih sadržaj jednostavno nije zanimao.

Ali mislim da postoji jedan drugi fenomen koji je mnogo zanimljiviji.

Onaj trenutak kada tuđi uspjeh u nama napravi malu nelagodu.

Ne zato što želimo da druga žena propadne.

Nego zato što nas podsjeti da mi još nismo tamo gdje bismo željele biti.

Ponekad nije problem u njoj. Problem je u onome što njen uspjeh govori nama.

Zamisli ženu koja godinama govori:

„Voljela bih da pokrenem nešto svoje.“

„Voljela bih da zarađujem više.“

„Voljela bih da budem finansijski nezavisna.“

„Voljela bih da imam hrabrosti da se pokažem.“

I onda na Instagramu vidi drugu ženu koja je upravo to uradila.

Pokrenula je biznis.

Zarađuje.

Putuje.

Kupuje sebi stvari.

Govori o svom radu.

I ljudi je slušaju.

Prva reakcija možda neće biti:

„Mrzim je.“

Možda će biti mnogo suptilnija.

„Ma lako je njoj.“

„Imala je sreće.“

„Ko zna ko joj to plaća.“

„I ona je nešto umislila.“

„Sve danas možeš prodati preko Instagrama.“

„Nije to neki uspjeh.“

I tu dolazimo do zanimljivog dijela psihologije.

Čovjek često pokušava smanjiti vrijednost onoga što ne može trenutno imati.

Jer ako je ono što druga osoba ima bezvrijedno, onda se mi ne moramo suočiti sa činjenicom da to zapravo želimo.

Ako kažem:

„Ma nije to ništa posebno.“

ne moram priznati:

„Voljela bih da i ja mogu.“

Ako kažem:

„Lako je njoj.“

ne moram pitati sebe:

„Šta ja već dugo odgađam?“

Ako kažem:

„Nije ona ništa bolja od mene.“

ne moram osjetiti onu malu, neprijatnu misao:

„Možda bih i ja mogla, samo se još nisam usudila.“

Ali hajde da budemo poštene i prema toj ženi.

Jer nije fer svaku našu nelagodu nazvati zavišću.

Ponekad smo jednostavno umorne.

Ponekad nam je pun telefon tuđih savršenih života.

Ponekad nemamo novca da kupimo ono što neko reklamira.

Ponekad nam se određeni proizvod ne sviđa.

Ponekad nas određeni influencer iritira.

Ponekad smo jednostavno previše zauzete vlastitim životom da bismo pratili tuđi.

I sve je to u redu.

Ne dugujemo svakoj ženi aplauz.

Ne moramo svaku ženu voljeti.

Ne moramo kupiti svaki njen proizvod.

Ne moramo podržati svaki njen izbor.

Podrška ženama ne znači ukidanje vlastitog ukusa, mišljenja ili kritičkog razmišljanja.

Ali postoji razlika između:

„To nije za mene.“

i

„Ko ona misli da je?“

Između:

„Ne sviđa mi se.“

i

„Mora da se folira.“

Između:

„Ne bih kupila.“

i

„Sigurno je dobila besplatno.“

Ta razlika je mala u riječima, ali ogromna u onome što se dešava unutar nas.

Žene su odgajane da se porede.

Ovo je možda najvažniji dio priče.

Od malih nogu učimo se poređenju.

Ko je ljepša.

Ko je mršavija.

Ko ima bolju kosu.

Ko se bolje udala.

Ko ima bolju djecu.

Ko ima veću kuću.

Ko je uspješnija.

Ko izgleda mlađe.

Ko više zarađuje.

I onda odrasteš, dobiješ telefon u ruku i dobiješ mogućnost da svakodnevno gledaš stotine žena koje su u nečemu „ispred tebe“.

Nije ni čudo što to ponekad zaboli.

Ali problem nastaje kada tu bol ne prepoznamo kao svoju.

Umjesto:

„Ovo me zaboljelo jer bih i ja voljela imati takav život.“

kažemo:

„Ona nije ništa posebno.“

To je mnogo lakše.

Jer tada ne moramo raditi ništa sa sobom.

A šta ako bismo probale nešto drugo?

Šta ako sljedeći put kada osjetiš onu malu nelagodu dok gledaš uspjeh druge žene, ne pobjegneš od nje?

Ne moraš odmah biti sretna zbog nje.

Samo zastani.

I pitaj se:

Šta je tačno u njenom uspjehu mene pogodilo?

Je li to novac?

Sloboda?

Izgled?

Samopouzdanje?

Pažnja?

Karijera?

To što se usudila?

To što je postala ono što ti već dugo želiš postati?

Jer vrlo često ono što nas najviše iritira kod drugih ljudi zapravo pokazuje prema nečemu što u sebi nismo riješile.

I to nije sramota.

Naprotiv.

To može biti vrlo korisna informacija.

Možda ti ne smeta ona.

Možda ti samo pokazuje gdje želiš biti.

A ženama koje uspijevaju želim reći nešto drugo.

Nemoj očekivati da će te svi podržati.

Čak ni žene.

Nemoj mjeriti vrijednost svog rada brojem lajkova.

Nemoj svaki pad reacha pretvarati u dokaz da si dosadna, nebitna ili da si nešto pogriješila.

I nemoj početi smanjivati sebe da bi se drugi osjećali ugodnije.

Jer ponekad će tvoj uspjeh nekome biti inspiracija.

Nekome će biti potpuno nevažan.

A nekome će biti ogledalo.

I ne možeš kontrolisati šta će ko vidjeti u tom ogledalu.

Ali možeš odlučiti šta ćeš ti vidjeti kada pogledaš u svoje.

Možda je prava ženska solidarnost nešto mnogo jednostavnije.

Ne moramo se sve međusobno voljeti.

Ne moramo se slagati.

Ne moramo misliti da je svaka žena savršena.

Ali možemo prestati vjerovati da tuđi uspjeh automatski znači naš neuspjeh.

Jer kada druga žena zaradi više, meni nije uzela novac.

Kada druga žena izgleda lijepo, meni nije uzela ljepotu.

Kada druga žena pokrene biznis, meni nije uzela ideju.

Kada druga žena postane glasna, hrabra i slobodna, meni nije oduzela mogućnost da i ja budem takva.

Postoji dovoljno prostora.

Za više uspješnih žena.

Za više bogatih žena.

Za više slobodnih žena.

Za više žena koje se ne izvinjavaju zato što žele više.

I možda je vrijeme da prestanemo tuđu pobjedu doživljavati kao podsjetnik na vlastiti poraz.

Jer ponekad žena koju gledamo preko ekrana nije naš konkurent.

Možda je samo dokaz da je ono što želimo moguće.