Postoji jedna rečenica koju sam čula toliko puta da sam je prestala i brojati, a još je čujem, samo sad je prepoznam prije nego što stigne da me pogodi. “Ma nemoj biti toliko osjetljiva.” Obično dolazi odmah poslije nečega što je ta osoba uradila ili rekla, ne prije. I upravo taj redoslijed je razotkriva.

Sjećam se jedne večere s prijateljima, davno, kad mi je neko za stolom, u društvu, ispričao vic na moj račun koji uopšte nije bio smiješan, bar ne meni. Nasmijala sam se, kao i svi mi kad nam nije ugodno pa se pravimo da jeste, ali kasnije sam mu rekla da mi to nije bilo prijatno. Odgovor je stigao odmah: “Bože, opusti se, previše si osjetljiva.” Ne izvini. Ne “nisam to tako mislio, žao mi je”. Samo etiketa, zalijepljena na mene, umjesto odgovornosti, zalijepljene na njega.

To nije reakcija na tvoju osjetljivost. To je bijeg od izvini. Kad neko umjesto da prizna šta je uradio, počne da komentariše kako si TI reagovala na to što je uradio, tema se potpuno promijenila, a da to nisi ni primijetila. Odjednom više ne pričate o njegovom postupku, nego o tvom karakteru. I to je mnogo lakše njemu, jer njegov karakter ostaje van razgovora.

Ne kažem da nikad nisi bila osjetljiva na nešto sitno, svi jesmo, s vremena na vrijeme. Ali postoji razlika između “ovo me možda više pogodilo nego što je trebalo” i onoga što neko koristi da izbjegne odgovornost. Ta razlika se osjeti u tijelu prije nego što je um uspije objasniti. Ako se poslije razgovora osjećaš kao da si ti ta koja se treba izviniti, iako je on taj koji je nešto uradio, vjerovatno se upravo to i desilo.

Sljedeći put kad ti neko kaže da si previše osjetljiva umjesto da kaže izvini, probaj samo da vratiš razgovor tamo gdje je počeo. “Možda i jesam, ali to ne mijenja to što si rekao.” Ne moraš da dokazuješ da nisi osjetljiva. Moraš samo da odbiješ da razgovor ide u tom pravcu.