Nekad me ljudi pitaju kako sam, poslije svega, ponovo naučila da vjerujem svojoj procjeni. Očekuju veliku priču, neki prelomni trenutak, možda terapiju koja je sve riješila u jednoj sesiji. Istina je mnogo dosadnija. Svako veče, u krevetu, prije nego što ugasim svjetlo, postavim sebi tri pitanja. To je sve. Nema svijeća, nema dnevnika od deset strana, samo tri pitanja i iskren odgovor, čak i kad je odgovor neugodan.

Prvo pitanje: šta sam danas osjetila, a nisam sebi dala da to glasno priznam? Nekad je to ljutnja na nekog koga volim. Nekad je umor od uloge koju igram, a niko me nije pitao da li mi odgovara. Bitno je samo da to izgovorim sebi, čak i u mislima, jer sve što progutamo bez priznanja negdje se taloži i čeka svoj trenutak da izađe na pogrešan način.

Drugo pitanje: u kom trenutku sam danas, makar u sitnici, povjerovala sebi? Zvuči malo, ali nije. Odbila poziv na koji nisi imala volju, to se računa. Rekla da ti nešto ne odgovara umjesto da se pretvaraš da odgovara, to se računa. Tražiš dokaze da ti se možeš vjerovati, i moraš ih sama sakupljati, jer niko drugi ti ih neće donijeti na tacni.

Treće pitanje, ono koje najviše boli, a najviše i pomaže: šta bih rekla drugarici da mi je ona danas ispričala baš ovaj dan? Kad zamisliš da neko koga voliš prolazi kroz tvoj dan, odgovor koji bi njoj dala bez razmišljanja, bez trunke oklijevanja, taj isti odgovor duguješ i sebi. A opet, sebi ga rijetko dajemo.

Nije ova vježba nešto što će te preko noći promijeniti. Meni nije ubrzala ništa, ni prvog mjeseca ni šestog. Ali poslije nekog vremena primijetiš da si počela brže da vjeruješ sebi nego prije. Ne zato što se nešto dramatično desilo, nego zato što si to ponavljala dovoljno puta da postane navika, umjesto izuzetka.