Najveća zamka u isceljenju, po meni, je što očekujemo da će napredak izgledati kao u filmovima. Neki trenutak prosvjetljenja, muzika u pozadini, i onda si “izliječena”. Stvarni napredak je dosadniji od toga, i baš zbog te dosadnosti ga često ne primijetimo dok se dešava.
Prošle nedjelje mi je drugarica rekla, plačući, da se osjeća kao da nije napredovala nigdje u zadnjih godinu dana. Pitala sam je nekoliko pitanja. Da li bi prije godinu dana ostala na sastanku sa čovjekom koji je zakasnio pola sata bez izvinjenja i nazvao to romantičnim? Ne bi. Da li bi prije godinu dana rekla mami da neće doći na ručak bez da se izvinjava tri dana poslije? Ne bi. To je napredak, samo se ne osjeća kao pobjeda jer nema slavlja, nema svjedoka, samo tiha promjena u tome kako reaguješ na iste stvari.
Napredak često izgleda kao odsustvo nečega, ne kao prisustvo. Nema svađe koje bi ranije bilo. Nema tri dana anksioznosti poslije poruke koja kasni. Nema onog starog refleksa da tražiš šta si loše uradila prije nego što razmisliš šta je drugi čovjek uradio. Teško je vidjeti odsustvo kao dokaz, jer nam mozak lakše broji stvari koje su se desile nego stvari koje su izbjegnute.
Ima i onaj period, i ovo mi je najteže bilo prihvatiti, kad ti se čini da nazaduješ, a u stvari samo primjećuješ obrasce koje prije nisi primjećivala. Prije bi ti nešto samo prošlo, jer ga nisi vidjela. Sad ga vidiš, i boli, i to bol pomiješaš sa nazadovanjem. Ali vid nije nazadovanje. Vid je preduslov da bi se nešto promijenilo.
Ako se sad osjećaš kao da stojiš u mjestu, probaj se sjetiti sebe od prije godinu dana, u istoj situaciji koja te sad muči. Ne generalno, konkretno. Kako bi tad reagovala. Ako je odgovor drugačiji nego danas, makar malo, to je tvoj napredak, i on ne mora da se osjeti veliko da bi bio stvaran.